I dalje verujem u ljude!

O"S vremenom sam naučila da živim s tim ko sam i da ne treba da me dotiču tuđe predrasude. Ali uvek je prisutan taj osećaj da ne smem sebi da dozvolim da me drugi vide i smatraju drugačijom. To nekad stvara pritisak da moraš sve bolje i više nego drugi".
ONI kradu. Nepismeni su. Ne vode računa o ličnoj higijeni. Lenji su. A nemaju ni jednaka prava. Ovo su najčešće upotrebljavani opisi za pripadnike romske nacionalnosti. Ili, da ih nazovemo pravim imenom - to su predrasude. (možda i ovako: Budimo dovoljno fer, pa ih nazovimo pravim imenom -to su predrasude.)
Osim nekolicine organizacija koje se bore da razbiju ova ukorenjena mišljenja nacije, isprave nepravde koje se konstantno nanose Romima i stvore im iole bolje uslove za život, tu su i oni sami, koji ličnim primerima dokazuju da nisu drugačiji ni drugi.
Da počnemo, zato, iz početka. Ona je slatka, pozitivna, puna samopouzdanja, druželjubiva. Zamislite - ona studira! Ona indeks puni devetkama i desetkama. Ona je kompjuterski obrazovana, a i završava fakultet. Slađana Miladinović je romske nacionalnosti i korača životom tako sigurno i čvrsto da natera svakog da se ujede za jezik pre nego što sledeći put pomisli da etiketira Rome.
Kako je izgledao tvoj put obrazovanja?
Tri razreda osnovne škole sam završila u Kragujevcu, potom smo se preselili, pa sam četvrti završila u Smederevskoj Palanci. Onda sam se u petom razredu vratila u isto odeljenje u Kragujevcu. Međutim, te školske godine počelo je bombardovanje i tata je izgubio posao, tako da smo ipak morali da se vratimo u Palanku. Sve u svemu, selila sam se i često menjala sredinu, što mi je teško padalo, ali nikada nisam zbog toga popustila u školi. Bila sam odličan đak svih osam godina i imala vrlo dobar odnos sa učiteljima, a kasnije i s nastavnicima u srednjoj školi. Razmišljajući o tome da neću imati uslova da nakon toga nastavim školovanje i upišem fakultet, odlučila sam se za stručnu školu - ekonomsku, smer ekonomski tehničar. Nakon završetka, godinu dana sam radila u nevladinoj organizaciji na programu za mlade. Tada sam i saznala za mogućnosti stipendiranja romskih učenika i studenata i o afirmativnim merama upisa na fakultet. Položila sam prijemni ispit, "upala" na budžet i tako stekla pravo i na dom, menzu, stipendije, što mi je i omogućilo da studiram, jer roditelji ne bi mogli da me finansiraju.
Kako si odabrala buduću profesiju?
Uvek su me zanimale društvene nauke, ali sam se dvoumila između sociologije i književnosti. Rad u NVO je možda bio prekretnica da se odlučim za sociologiju. Tada sam shvatila da to može da mi koristi i da, zapravo, otvara dosta mogućnosti za zaposlenje. Sada shvatam da to baš i nije tako. Bar ne u zemlji Srbiji. Ipak sam zadovoljna svojim izborom, jer me je sve što sam učila, radila, pa i sâm studentski život, promenilo i učinilo samostalnijom. Dobila sam priliku da radim nešto što volim, proširila sam vidike i shvatanja i veoma sam srećna zbog toga.
Koja su tvoja interesovanja, osim sociologije?
Volim da čitam, naročito rusku književnost. Pratim politička dešavanja. Trenutno volontiram u gerontološkom centru, pa sam počela da se interesujem uopšte o starim osobama i promenama koje se dešavaju tokom starenja.
Kakav je odnos profesora i drugih studenata prema tebi?
Š to se tiče profesora, nisam do sada imala nikakvih problema. Korektni su, otvoreni za saradnju, pitanja, i izlaze mi u susret uvek kada je potrebno. Kolege su takođe korektne, nema neprihvatanja s njihove strane. S većinom njih sam u super odnosima, a mnogi su mi postali pravi prijatelji.
Š ta te motiviše i koji su tvoji ciljevi u životu?
Veoma je teško praviti planove s obzirom na date nam okolnosti, ali opet svakog dana nađem bar deset stvari koje me motivišu. Pre svega, to su situacija u zemlji i mnogo siromašnih, obespravljenih, marginalizovanih grupa ljudi, koje srećemo na svakom koraku. I dalje verujem u ljude, verujem da im se može pomoći. Tako su i moji planovi usmereni ka radu sa starim osobama, decom koja su ostala bez roditelja, ugroženim nacionalnim, verskim, seksualnim manjinama. Zato i planiram da upišem master studije na odseku za socijalni rad i socijalnu politiku.
Koliko su te razne predrasude kočile u životu? Kako si se borila sa potcenjivanjima, ukoliko ih je bilo?
Ranije, u osnovnoj školi i to Palanci, koja je manje i zatvorenije mesto, nailazila sam na razne komentare, pitanja i, naravno, kao i svako dete, to me je povređivalo. Zapravo, ljudi podrazumevaju da su Romi zapušteni i nekulturni. Bilo je čudno videti mene, s obzirom da sam bila jedan od boljih đaka; to je kod njih budilo radoznalost. S vremenom sam naučila da živim s tim ko sam i da ne treba da me dotiču tuđe predrasude. Ali uvek je prisutan taj osećaj da ne smem sebi da dozvolim da me drugi vide i smatraju drugačijom. To nekad stvara pritisak da moraš sve bolje i više nego drugi.
Kako provodiš slobodno vreme? Š ta te opušta?
Slobodno vreme provodim sa prijateljima, mlađim bratom koji je sada drugi razred. Zajedno gledamo fudbalske utakmice i navijamo. Volim da izlazim, naročito leti, jer ne volim zatvorene prostorije i diskoteke. Volim da upoznajem nove, zanimljive ljude, da putujem. Opušta me rep muzika, vreme provedeno u prirodi, pozorište, bioskop, zanimljiva mesta u gradu.
Da li svoju budućnost vidiš u Srbiji?
Nažalost, raditi i živeti pristojno u Srbiji je veoma teško. Plašim se da ću tokom života nailaziti na situacije u kojima mi ni sva stručnost i znanje neće mnogo značiti. Srbija je uvek bila zemlja gde su se cenile neke druge vrednosti. Nakon političkih promena 2000. napravljen je pomak, ne mali, ali ipak ukorenjene navike i mišljenja je vrlo teško promeniti u kratkom periodu. Uvek će biti ostrašćenosti, čudnih podela, nesloge oko zajedničkih interesa, što čak i ljude koji vole ovu zemlju navodi da spakuju kofere i odu iz nje. Zasada nemam osnova da planiram da odem bilo kud van zemlje, ali mislim da bih, kad bi se ukazala mogućnost, sve ono što želim mnogo lakše ostvarila negde van Srbije.
Tvoja poruka mladim Romima? Na koji način se boriti protiv predrasuda?
Svi smo ljudi, sa vrlinama i manama. Protiv predrasuda se teško borimo zato što je to osnovna crta mentaliteta naših ljudi - da prvo vide sve što je negativno. I mnogo je lakše osuditi nekoga nego ga razumeti i pohvaliti. Ali to ne treba da obeshrabri. Jednostavno - rad na sebi, obrazovanje, širenje svojih shvatanja jeste ono što će ostaviti bolju sliku o nama samima. Da bsimo negovali istinske vrednosti, važno je prvenstveno prihvatiti sebe i naučiti kako se ceni svoja osobenost.
Adrijana Milosavljević
FON, Beograd